JOSIPA GLEMBAY (1861.-1941.) rođena je u Čepinu, a najveći dio svog života provela je u Osijeku kao prosvjetna, društvena i književna ličnost. Završila je učiteljsku školu, i kao veliki domoljub, polagala veliku pažnju učenju hrvatskog jezika i kulture.

Većinu radnog vijeka provela je na višoj djevojačkoj školi gdje je predavala matematičko tehničke skupine predmeta. Njezin je odlučan i neumoran rad poznat svim generacijama njenih učenica, a uz pedagoški rad bavila se i književnim stvaralaštvom. Vješto piše značajne crtice, putne dojmove, pripovijetke, stručne članke i predavanja, književne i kazališne kritike, a uz to i novinske članke. Njezin društven život također je bio iznimno aktivan. Bila je članica odbora mnogih osječkih društava toga doba, tajnica Učiteljskog društva „Zajednica“, voditeljica „Učiteljske čitaonice“, osnovala je „Učiteljski pjevački zbor“ te utemeljila „Udrugu hrvatskih učiteljica“.

15. siječnja 1911. godine slavila je 25. godišnjicu svoga uspješnog službovanja. Kad joj je toga dana njen VIII. razred čestitao tu rijetku zgodu, ona im je predložila da na uspomenu tog jubileja osnuju Jubilarnu zakladu više djevojačke škole u Osijeku, koja 1918. mijenja ime u Jubilarna zaklada Josipe Glembay. To joj postaje jedno od najvažnijih djela njenog daljnjeg rada i djelovanja kao nastavnice, a poslije kao javne radnice. Nije mirovala dok Zaklada nije narasla na 10.000 tadašnjih kruna, a kad je Zaklada nakon prevrata novčano stradala, započela ju je iznova stvarati. Zakladi je namijenila zadaću da se kamatama svake godine podupire koja vrijedna učenica odjećom, obućom i knjigama, a jedan dio upotrijebi za upotpunjavanje zbirki učila.

„Život me moj osvjedočio, da je svemu, što je čovjekov um zamislio i ruka njegova stvorila, što ćutimo, želimo i osjećamo, vazda začela jedna iskra naše duše, koju je jaka, ustrajna naša volja razbuktala u vatru.“ (Josipa Glembay)